Školska psihologija i psihologija obrazovanja je jedna od primijenjenih grana psihologije. Školski psiholozi u svakodnevnom radu primjenjuju znanja iz različitih teorijskih područja psihologije kao što su razvojna i opća psihologija.
Prenosimo intervju studentskog portala Filozofskog fakulteta u Mostaru s Marijanom Šunjić, višom asistenticom na Studiju psihologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Koja je uloga psihologa u školi?
Psiholog u školi je zapravo jedan od stručnih suradnika. Školski psiholozi prvenstveno rade s učenicima, no surađuju i s roditeljima te nastavnicima i ostalim osobljem škole u svrhu razvoja potencijala i uspješnije prilagodbe učenika. U fokusu rada školskog psihologa je učenik. Školski psiholog bi prvenstveno trebao imati ključnu ulogu u procjeni zrelosti djece za upis u osnovnu školu. Pod pojmom „zrelost“ se ne podrazumijeva samo kognitivna ili intelektualna zrelost, nego i ona emocionalna i socijalna. Nerazumijevanje važnosti socijalnog i emocionalnog razvoja djece može rezultirati različitim poteškoćama u početnim stadijima školovanja, a početak je najvažniji. Dalje, školski psiholog je također osoba koja može na vrijeme prepoznati različite poteškoće u učenju te adekvatno reagirati na njih. Ključna uloga psihologa je i u identifikaciji i radu s nadarenom djecom. Nastavnici u tijeku svog formalnog obrazovanja najčešće nisu adekvatno educirani za rad sa učenicima s posebnim potrebama (poteškoće, ali i nadarenost) pa psiholozi i ovdje preuzimaju edukacijsku ulogu da se od učenika dobije maksimum.
Školski psiholozi svakodnevno rade na ostvarenju visokog školskog postignuća učenika, na stjecanju i razvoju interpersonalnih vještina, te na toleranciji i uvažavanju drugih. Za većinu problema koje učenici imaju u interpersonalnim odnosima (kao što su npr. različiti oblici nasilja) najbolje je rješenje prevencija. Psiholozi također jako puno mogu pomoći nastavnicima u upravljanju razredom i održavanjem discipline. Mogu pomoći i savjetovanjem i različitim radionicama u nošenju sa svakodnevnim stresom. Psiholozi su, naime, više nego svjesni koliko je nastavnička profesija zapravo stresna. Iako nisu primarno „zaduženi“ za nastavnike i ostalo školsko osoblje, svi u školi mogu „profitirati“ zapošljavanjem psihologa.
Otkud toliko nasilja među djecom?
Nasilja među školskom djecom je uvijek bilo, no danas poprima neke druge oblike. Također, u današnje vrijeme informacije se jako brzo šire, pa smo svi na neki način bombardirani vijestima negativnog predznaka o raznim oblicima nasilja. Svjedoci smo, nažalost, i nekih katastrofalnih posljedica istog, kada se nije na vrijeme reagiralo. Uzroke možemo tražiti na različitim mjestima. Djeca nasilnici često su i sama bila žrtvom ili svjedokom nekog oblika nasilja. Nadalje, tu je i nedostatak empatije, odnosno nemogućnosti preuzimanja perspektive i suosjećanja s drugom osobom. Osim toga, izloženi smo nasilju toliko sa svih strana da više niti ne reagiramo na to. Djeca su izložena različitim vrstama sadržaja koje ne mogu sama selektirati, a roditelji nisu u mogućnosti konstantno motriti što djeca gledaju (na TV-u, internetu) i s kim se druže, odnosno kojim su modelima ponašanja izloženi. No može nastati i kao rezultat roditeljske popustljivosti, slabog nadzora te pažnje i topline. Uzroke nasilja možemo tražiti i u široj socijalnoj okolini, u društvu u kojem su se neke čudne vrijednosti, a onih pravih se samo sa sjetom sjećamo. Nakon eskalacije nasilja u nekim obrazovnim institucijama izdigle obično poraste interes medija za psihologiju i psihologe, novinari nas stalno kontaktiraju, provlače se različite floskule i bombastični naslovi i nakon nekog vremena sve utihne. Jasno, psiholog u školi nema čarobni štapić kojim može riješiti sve probleme svih uključenih u obrazovni sustav, no može biti od zaista velike pomoći kroz prevenciju i intervenciju koja se treba provoditi u suradnji s nastavnicima u školama
Postoji li neka školska tema koja je zanemarena?
Rekla bih da su to dvije teme, obje iz domene psihologije: motivacija i emocije. Motivacija je, uz sposobnosti, ključna u školskom uspjehu. Iza svake dobre ili loše ocjene nalazi se kombinacija sposobnosti, motivacije i okolinskih prilika. Školski psiholog je osoba koja postavlja upravo to pitanje: što je u pozadini lošeg školskog uspjeha? Motivacija je poprilično zanemarena varijabla. Cilj djelovanja psihologa jest učenik s razvijenim osjećajem kompetentnosti, onaj koji je usvojio pozitivne stavove prema učenju tj. onaj koji visoko vrednuje obrazovanje. U školskom sustavu se puno toga podrazumijeva, pa tako i da su i učenici (a i nastavnici) motivirani i da im je potpuno jasno što se od njih traži i kako da odgovore na zahtjeve. U motivacijske aspekte spada i poznavanje adekvatnih strategija učenja, postavljanje ciljeva te vještina planiranja i upravljanja vremenom. Učenicima često nije jasna svrha i cilj učenja, kao ni to da su oni i nastavnici zapravo na istoj strani.
Emocije su u školskom kontekstu još više zanemarene. Obično kada studentima spomenemo temu emocija u procesu obrazovanja, reagiraju čuđenjem. Na emocije se gleda kao na nešto čemu nije mjesto u obrazovnom sustavu. No istina je da je školski sustav prepun emocija. Cijeli spektar emocija doživljavaju i učenici i nastavnici: od nekih negativnih, kao što su strah i anksioznost, preko dosade i ravnodušnosti pa sve do radosti i ponosa. Može se reći da psiholozi zapravo rade na vještinama prepoznavanja vlastitih i tuđih emocionalnih stanja. Školski psiholozi mogu pomoći u prihvaćanju i upravljanju ovim emocijama, tako da se ne reflektiraju negativno na školski uspjeh. Jedna od najčešćih emocija je ispitna anksioznost, koja može značajno utjecati na školske ishode. I tu nastupaju psiholozi, provodeći različite oblike tretmana anksioznosti. Također, psiholozi imaju značajnu ulogu u poučavanju učenika adekvatnim načinima nošenja sa stresnim situacijama, kao što su loše ocjene ili problemi u odnosima s drugim učenicima ili nastavnicima.
Što je najveći izazov školskim psiholozima?
Praksa pokazuje da, zahvaljujući nedefiniranoj legislativi i standardima rada psihologa, uloga školskih psihologa često bude nejasna ne samo ravnateljima i nastavnom osoblju, nego i samim psiholozima. O našoj struci se malo zna, a veliki dio onog što se „zna“ su predrasude prema psiholozima. Jedan dio toga je sigurno krivica i nas psihologa pa zato naš Studij aktivno djeluje u promociji psihološke djelatnosti i zapošljavanju psihologa u različitim organizacijama, posebno onim edukacijskog tipa. U ovom surađujemo s Društvom psihologa Federacije Bosne i Hercegovine, točnije s Podružnicom Hercegovina. Predrasude postoje i kod djece i kod njihovih roditelja, pa je često potrebno tražiti posebno roditeljsko odobrenje za individualni rad s učenicima. Psihologe se često pogrešno smatra istovjetnima psihijatrima, ljudi smatraju kako psiholozi „čitaju misli“, konstruiraju „psihološke profile“ osoba s kojima su u interakciji i slično. Kolegice koje rade u praksi kažu da se od roditelja četo mogu čuti izjave tipa: „moje dijete nije ludo, neće kod psihologa“. Takve i slične izjave rezultat su nedovoljne ili nikakve informiranosti za što smo opet djelomično sami krivi. Roditeljima treba dati do znanja da psiholog nije sudac njihovom djetetu nego prije njegov odvjetnik. Psihološka dobrobit, adekvatno funkcioniranje i realizacija svih potencijala učenika svrha je školske psihologije.
Drugi izazov je to što poslodavci ne shvaćaju kako su glavno „oruđe“ rada psihologa različita psihodijagnostička sredstva poput testova kognitivnih sposobnosti i različitih osobina ličnosti, a oni zahtijevaju ozbiljne financijske investicije. Ovdje ću napomenuti da, suprotno nekim negativnim praksama po školama, testiranje psihodijagnostičkim sredstvima mogu provoditi jedino i isključivo psiholozi. Oni su jedini educirani za primjenu i interpretaciju rezultata testova sposobnosti i upitnika ličnosti. Također, rad u struci zahtijeva permanentno usavršavanje u smislu seminara i različitih edukacija, što nadležni često ne shvaćaju.
U sklopu obilježavanja 10. godišnjice Studija psihologije na Filozofskom fakultetu održano je predavanje i okrugli stol o temi školske psihologije. Koji su zaključci?
Na predavanju smo okupili ravnatelje, školske psihologe, kao i naše studente. Ovo je tek jedan u nizu događaja s ciljem promocije struke i definiranja uloge psihologa u školama. Zaključak je da se radi o potrebi, a ne o luksuzu. Ravnatelji s kojima smo razgovarali su prepoznali ovu potrebu za psihologom, no iz različitih razloga nisu u mogućnosti realizirati njihovo zapošljavanje. Svijetli primjer je ZHŽ, gdje su u osnovnim i srednjim školama psiholozi zaposleni, a ravnatelji ih vide kao ozbiljne suradnike. Ove kolege smo okupili na okruglom stolu pod nazivom „Školska psihologija: teorija i praksa“ održanom u četvrtak (3.ožujka). Cilj okruglog stola je sinteza teorije i prakse kroz razmjenu iskustava psihologa zaposlenih u školama. Kolege su se osvrnule i na postojeće studijske programe psihologije, odnosno znanja, vještine i kompetencije koje nude budućim (školskim) psiholozima. Zaključci okruglog stola su poprilično očekivani: potreba za većim brojem sati studentske prakse tijekom studija, te potreba za rušenjem predrasuda i objašnjavanjem stvarne uloge školskog psihologa. Predavanje i okrugli stol također su omogućili našim studentima da iz prve ruke čuju o iskustvima psihologa u praksi, te da postave pitanja i steknu jasnu sliku o izazovima i prednostima zanimanja psihologa.
Izvor: www.treci.ba
