U tekućoj školskoj godini više smo puta pozivali djecu na pisanje pisama. Pisali su Marku Maruliću, piscu koji je živio u 16. stoljeću i po kojem naša škola nosi ime, opisujući mu školovanje u 2020.godini. U veljači su pisali pisma povodom Dana pisanja pisama starijim osobama te smo preko 100 pisama odnijeli u dva staračka doma u Ljubuškom. Učenici su pisali i o sebi i ubacivali u školski Sandučić povjerenja. Trudili smo se u godini u kojoj svi pričaju o bolesti i komunikaciji na daljinu raspirivati vječitu vatru dječje mašte.
Prije tri tjedna na školski hodnik postavili smo Svemirka, robota koji se hrani neugodnim emocijama i mislima. Ideja vodilja bila je da učenici pišu o doživljenim neugodnostima kroz prošlu i tekuću godinu i pisma ubacuju u Svemirkov trbuh. On potom iste odnosi u svoj svemirski dom i reciklira ih u najljepše cvjetiće, leptiriće i leteće zmajeve. Iz posudice pored Svemirka učenici uzimaju papirić s mudrom i poticajnom mišlju i nose ga sa sobom.
Miris lista papira iz bilježnice je poseban. Samo jedan udah je potreban za brzo putovanje kroz vrijeme i prisjećanje školskih klupa, prvih slova, crteža, poruka i trganja dvolisnica jer je prijatelj zaboravio ponijeti svoju.
Uvijek iznova oduševljava raznolikost percepcije učenika osnovne škole. Neki od njih su napisali duga pisma, podijelili brige, neugodu, osmislili prijedloge, stavili u kuvertu i adresirali na Svemirka. U svojoj hitrosti neki su pak misli zapisali na komadić papira istrgnut iz bilježnice. Žurilo im se prenijeti što im je na umu. Vrlo brzo su pisma punila Svemirkov trbuh, bilo je ih je 300.
Samo sam željela dotaknuti more…
Što su pisali naši učenici?
Borbe prvašića su posebne. Kako sklopiti sva potrebna slova u riječ pa iz toga smislenu rečenicu i pritom ostati u ravnini i onda kad se njihovoj misli ispriječi rub lista i ponestane mjesta. Želja za izričajem je snažna pa se odluče i na crtež sebe, učiteljice, srca, ili pak osnovnih emocija koje su naučili na psihološkoj radionici.
Kako postaju stariji žar se rasplamsa, slova lakše klize po papiru, mašta pronalazi nove načine da se pretvori u riječi, a čežnja srca da se čuje njegov glas dobije oblik. Mnoge brige u malim glavicama istovjetne su svijetu odraslih, jer upravo nas slušaju dok pred televizorom komentiramo kako nam je puna kapa korone, kako sa susjedom preko zida komentiramo brojke zaraženih i kako im ne znamo odgovoriti kada ćemo moći posjetiti obitelj koja živi u drugoj državi. Pisali su o tuzi jer nisu radosti obiteljskih proslava dijelili s onima koji su blizu ali ipak daleko zbog imaginarne granice koju kontrolira virus koji je također oku nevidljiv. O strahu za starije članove obitelji, o gubitku baka i djedova u kratkom razdoblju, o boli koju je obitelj tada osjećala, o frustraciji zbog konstantnog slušanja neugodnih vijesti, o čežnji da samo, onako na tren, dotaknu more… O promatranju igre svojih vršnjaka kroz prozor dok je ona bila u izolaciji, o strahu da neće biti prihvaćena u istu tu igru kad završi izolacija, o radosti i olakšanju jer su joj se prijatelji obradovali kad je napokon izišla. O školi i kako im je školovanje u skupinama ugrozilo prijateljstvo. „Pola razreda kao pola srca…“, napisao je jedan dječak.
Nisu svi brinuli izričito oko pandemije. Neki su žalili vršnjake za koje su čuli da su stradali uslijed snimanja izazova na omiljenoj im mobilnoj aplikaciji, izrazili su svoju borbu s ovisnošću o sadržajima na mobitelu i želju za promjenom, brinuli jer je prijateljica promijenila ponašanje iz nepoznatog im razloga, a pojavili su se i prvi problemi sa simpatijom. Puno su pisali o tuzi i o strahu, ali pisali su i o nadi jer oni i jesu glasnici nade. O svojoj sreći u školi, o ljubavi za prijatelje, za obitelj, o privrženosti učiteljici. Svi ti šareni crteži iz dubine malenog srca, urešeni rubovi lista, simpatične kuverte iz kućne radinosti s naljepnicama iz pomno očuvane kolekcije srca i cvjetića svjedoče o iskrenosti čiste dječje emocije. Bez kalkulacija, bez pomoći mame i tate, bez želje za impresioniranjem bilo koga. Znaju da ovaj sastav nije bio za ocjenu i da obveze nije bilo.
Iz moga srca izvadi zabrinutost
U 21. stoljeću poimanje robota se učestalo veže uz razvijanje umjetne inteligencije s ciljem pomoći čovjeku u radu. Pojavom robota počelo se pričati o dehumanizaciji, o zamjeni živog radnika i robotiziranju čovjeka. Filmska i glazbena industrija od druge polovice 20. stoljeća kreira scenarije u kojima se robot otima čovjeku, vladaru, kreatoru, i postaje neovisan entitet.
Svemirko je nasmijani robot koji je rasplamsao dječju maštu. Prvašići su poveli debatu – reciklira li on doista neugodne misli i osjećaje i što on uopće može učiniti po pitanju naših problema. Osmaši i devetaši su ga uglavnom odmjeravali u prolazu, ali su često pod školskim satom pitali „van“ pa posezali za mudrim izrekama iz posudice, a našlo se tu i poneko pismo učenika drugih škola.
U jednom pismu djevojčica se otvorila i zatražila rješenje njoj teške situacije. „Iz moga srca izvadi zabrinutost…“, napisala je.
Doista, tko iz dječjeg srca može izvaditi zabrinutost?
Čovjek je ograničeno biće, čudesno sazdano i vrijedno divljenja, ali i potrebno pomoći. Tko vjeruje u Boga Stvoritelja zna da je On taj koji daje utjehu, vida rane, pokazuje pute, strpljivo čeka i ne obećavajući bezbrižan ovozemaljski život obećava smiraj duše.
Znamo svi još nešto, ali zaboravljamo.
Roditelj koji osluškuje svoje dijete čuje i njegov neizgovoren vapaj. Roditelj koji bdije nad djetetom postavlja pitanja o njegovim brigama. Roditelj koji diše u ritmu djeteta u ruke prima svaku zabrinutost koje ono želi izvaditi iz srca.
Ne boj se, dragi roditelju, što ne znaš sve odgovore u trenu, što ne znaš što ti je činiti kad vidiš suze svog djeteta i kad u tebi sve vrišti za rješenjem kojeg nema na vidiku. Smisao je u traganju, čežnja u neizvjesnosti, a ljepota u procesu, jer tad se zbližavaš s djetetom. Vas dvoje, tragači za odgovorima u čudnovatoj šumi života.
I znaj još nešto – ti si u njegovim očima već superjunak, onaj neustrašivi, najjači,sveznajući… ti si Svemirko.
Volimo dječju maštu jer obnavlja, jer poučava, jer nas podsjeća na bitno, jer nas tjera da se preispitujemo i budemo bolji, onda kad zaboravimo da smo bili djeca.
„Hvala Svemirko, sad mi je puno lakše, evo crtam ti osmijeh jer si mi popravio dan!“, piše na kraju jednog dugog pisma anonimne djevojčice.
Tata, mama, sjedite na Svemirkovo mjesto, namjestite uho, otvorite oči i krenite u vožnju sa svojim djetetom. Dug je put do svemira.
I ne brinite za knedle u grlu, i vi odrastate.
Mario Brkić, psiholog u OŠ Marka Marulića Ljubuški
